Dobrodošli na blog!
Na današnji dan, prije šest godina, pokrenula sam blog i time zakoračila u virtualni svijet medija. Tada, s nepunih četrnaest godina, svoje sam uzore pronalazila u američkim blogericama koje sam smatrala "najsavršenijim" primjerom i težila sam tome da postanem nalik njima, što je, nedvojbeno, bio pokazatelj moje nezrelosti. No, dijete od samo trinaest godina nikada nije u mogućnosti prosuditi koji su njegovi stvarni ciljevi u životu. Isto tako, znala sam da ću s vremenom, kako budem sazrijevala, moći definirati, odnosno stvoriti svoju perspektivu onoga što želim dijeliti sa svojim čitateljima.
Iskreno, ni sama nisam bila svjesna toga kako ću, poslije šest godina, i dalje ostati vjerna onome što sam, u pojedinim trenucima svoga života smatrala nepotrebnim te nastojala to "skrivati" od ljudi koji su aktivni dio moga života. Međutim, kako sam ja postajala "odraslija" tako je i blog dobio svoju originalnu dimenziju prepoznatljivosti. Naravno, blog je prvenstveno odraz moje ambicije, odnosno želje da se bavim novinarstvom. Osim toga, na ovaj način mogu s drugima dijeliti sve ono što mi "leži na duši", bez imalo straha i sumnje u to da me netko neće razumijeti. Svaki je čovjek individua za sebe i svatko od nas sposoban je kreirati vlastiti pogled na svijet. Upravo zbog toga, uvijek bismo trebali težiti tome da prihvatimo tuđe mišljenje, neovisno o tome slažemo li se s njime ili ne.
Možda će netko reći kako kroz proteklih šest godina nisam napravila "dobar" posao ili da se nisam pomaknula s jednoga mjesta, ali moj je stav upravo oprečan tome. Jednom sam se prilikom razmišljala je li potrebno obrisati sve one starije, "sramotne" postove koji su čisti pokazatelj toga kako sam se u ovaj svijet nastojala "progurati" tražeći uzore u ljudima koje danas, gotovo pa i ne pratim jer nemaju poseban značaj za moj život. No, shvatila sam kako bih na taj način, prvenstveno, bacila u vjetar vrijeme koje sam uložila u stvaranje postova, ali i svoju osobnost. Nikada ne volim reći za sebe kako se bavim pisanjem jer baviti se pisanjem može značiti da satima sjedim i razmišljam o tome što želim reći, odnosno, čime bih mogla impresionirati svoju publiku. No, ja to ne činim jer ono što ja činim upravo je prenošenje emocija, odnosno svega onoga što osjećam unutar svoje duše u pojedinom trenutku života.
U svemu što činimo u životu, potrebno je stvoriti notu originalnosti, kreirati trag prema kojemu će nas drugi ljudi moći prepoznati. Smatram kako je to, možda, i jedan od najvećih ciljeva koje sam dostigla u proteklih šest godina. Većina ljudi misli kako je pisanje bloga samo jedna usputna stvar, koju može svako učiniti. Slažem se, svatko može pokrenuti svoj blog i početi kreirati postove, ali to ne znači da će svatko dostići jednaku razinu "uspjeha". Ovdje ne govorim o uspjehu koji se manifestira u broju posjetitelja na mjesečnoj ili godišnjoj razini, govorim o uspjehu koji se manifesitira u vidu stvaranja vlastite originalnosti.
Na kraju ovog posta, želim vam se posebno zahvaliti na tome što ste spremni odvojiti vrijeme za čitanje mojih objava jer mi je vaša podrška najvažnija. Uostalom, čitatelji su glavni okidač u svemu, prvenstveno jer oni svojim mišljenjem utječu na izgradnju bloga, odnosno na kvalitetu i kontinuitet objavljivanja sadržaja. Stoga, želim da budete svjesni svoje uloge, da nastavite dijeliti sa mnom dobro, ali i loše mišljenje jer na taj način uistinu doprinosite razvoju ove platforme.
Voli vas,
Rea 💗
Comments
Post a Comment